|
Article on other languages:
|
Zapisi liječnika koji su liječili bolesnike sežu unatrag više od 4500 godina. Međutim, veći dio tog vremena liječnici su imali vrlo malo stvarnog znanja i uglavnom su se oslanjali na praznovjerje i liječenje biljkama. Medicinska znanost kakvu danas poznajemo počela se razvijati prije 300 godina kad je procvat znanosti omogućio liječnicima poznavanje načina rada tijela; kasnije su izumi, poput cjepiva, olakšali liječenje bolesnika. Današnji napredak u medicini sačuva više života nego ikad ranije, no to može biti skupo i mnogo siromašnih ljudi na svijetu to sebi ne može priuštiti.
Pretpovijesna medicinaIskopani kosturi pružaju uvid u pretpovijesno medicinsko liječenje. U postupku zvanom trepanacija, prvi liječnici bušili su lubanju pacijenta, pretpostavljajući možda da će tako bolest izaći. Arheolozi su pronašli lubanje koje su djelomice zacijeljele, tako da nisu svi pacijenti umrli nakon operacije.
Stari Egipćani osnovali su prvu medicinsku školu prije 2500 godina. Naše znanje o egipatskoj medicini dolazi od Ebers papirusa, svitka koji sadrži popis 700 ljekovitih sredstava a neke se još uvijek koriste. Egipćani su vjerovali da sirov češnjak liječi trakavicu.
Kineski liječnici počeli su primjenjivati akupunkturu oko 2500 g. pr. n. e. Akupunturistima je cilj ublažiti bol i liječiti bolesti ubadanjem iglica u tijelo. Današnji zapadnjački znanstvenici prihvaćaju da akupunktura zaustavlja bol, ali ne mogu objasniti zašto. Stara Grčka i RimStarogrčki liječnici učili su kirurgiju tretirajući ratne ozljede, a za neuspjeh su okrivljavali bogove. Stari Rimnjani unaprijedili su javno zdravstvo opskrbom čistom pitkom vodom i sustavom kanalizacije. Grčki bog medicine Eskulap mogao je biti pravi liječnik prije 3200 godina. Rimnjani su štovali oboje, i njega (kao Eskalupa)i njegovu kćer Higiju iz čijeg imena je izvedena riječ >> higijena <<. Grčki liječnik Hipokrat (oko 460-370 g. pr. n. e.) odvojio je medicinu od magije. Njegovo liječenje uključivalo je prehranu, purgative, kupke i svjež zrak. Bio je jedan od prvih koji je shvatio da loša okolina može biti uzrok bolesti. Danas profesionalni liječnici još uvijek svoju predanost pacijentima izkazuju polažući zakletvu za koju se smatra da ju je zapisao Hipokrat. Četiri tjelesne tekućineGrčki kirurg Galen (129-199) pogrešno je vjerovao da su ljudi dobra zdravlja samo kad u njihovom tijelu vlada savršena ravnoteža njihovih tjelesnih tekućina. Četiri tekućine (krv, sluz, žuta i crna žuć) odgovarale su fizičkoj građi i određenim bolestima. Ova ideja je dominirala u medicini 1400 godina. Islamska medicinaReligija je bila vrlo snažna sila u arapskom svijetu. Svete islamske knjige sadrže pravila o higijeni i prehrani. Galenova ideja o četiri tjelesne tekućine snažno je utjecala na drevnu islamsku medicinu, no u 13. stoljeću Arapi su unaprijedili znanje iz medicine kad je liječnik Ibn-an-Nafis (1210-88)došao do važnih otkrića o krvotoku. Srednjovjekovna medicina
U srednjevjekovnoj i renesansnoj Europi bilo je nekoliko medicinskih škola. Medicinski fakultet iz 16. stoljeća na Sveučilištu Padova u Italiji ima amfiteatralnu dvoranu za anatomiju tako da studenti mogu gledati seciranje tijela.
Za većinu ljudi jedini izvor medicinske pomoći bile su >> pametarke <<. Ove iscjeliteljice iz susjedstva liječile su bolesti primjenom tradicionalnih ljekovitih sredstava kao što su podbjel. Međutim kad su se na sveučilištima počeli obrazovati liječnici, većina je isključivala žene unatoč njihovom znanju Znanstvena revolucijaOd 17. stoljeća razvoju medicine pridonio je novi duh istraživanja i promatranja koji je unio revoluciju u sve znanosti. To je poznato kao znanstvena revolucija. Jedan od najvažnijh preokreta označilo je otkriće engleskog liječnika Williama Harveya (1578-1657) da srce pumpa krv po cijelom tijelu.
Zarazivši dječaka blagom bolešću (boginjama) 1796. godine, engleski liječnik Edward Jenner (1749-1823) pružio mu je imunost (zaštitu) na smrtonosne boginje. Razvoj Jennerove metode omogućio nam je danas zaštitu od mnogih, prije fatalnih bolesti.
Sve do 18. stoljeća trudnoća je često završavala smrću ili majke ili djeteta. Mađar Ignaz Semmelweis (1818-65) ukazao je na to da nedovoljna čistoća ubija majke i poboljšanom higijenom spasio osam do deset života. Da bi održao na životu djecu tijekom dugog porođaja, škotski liječnik William Smellie (1697-1763) stvorio je specijalna kliješta.
Prije izuma anestetika, operacija je bila jako mučna. Američki zubar William Morton (1819-68) pokazao je da pacijent koji udiše pare etera gubi svijest i ne osjeća operaciju. Mentalna bolestMentalno oboljele ljude nekoć se stavljalo u okove i zatvaralo u samice da bi se kontroliralo njihovo >> ludilo <<. U 18. stoljeću u bolnicama su zabranjeni okovi i samice. Psihoterapijom se započelo stotinu godina kasnije kad je austrijski liječnik Sigmund Freud (1856-1939) počeo govoriti pacijentima o njihovim uznemirujućim mislima. Moderna medicinaU 20. stoljeću medicinsko znanje razvijalo se brže nego ikad prije. Kontrola zaraznih bolesti značila je da djeca u razvijenom svijetu rođena krajem 1990-ih danas mogu očekivati 25 rođendana više od onih rođenih početkom 20. stoljeća. Boljim razumijevanjem načina rada tijela znanstvenici su razvili nove lijekove , nove načine otkrivanja bolesti i nove načine liječenja i stoga naš život postaje zdraviji i duži. Medicinska istraživanjaIstraživanjem se došlo do izuma mnogih dijagnostičkih uređaja i načina snimanja. Jedno od najkorisnijih modernih istraživačkih načina je CT (kompjuterizirana tomografija). Ova tehnika omogućuje liječnicima pregledavanje tijela u sekcijama što o mogućuje lakše dijagnosticiranje bolesti ili oštećenje mozga te ubrzava liječenje. Liječenje lijekovimaPrvobitno su lijekovi poput pencilina, dolazili iz prirodnih izvora , primjerice blata. Moderni znanstvenici danas mogu proizvesti cijeli niz umjetnih (sintetičkih) lijekova, uključujući i antibiotike. Medicinsko snimanjeOtkriće x-zraka 1895. godine omogućili je liječnicima dobivanje jasne slike pacijentovih kostiju bez operacije. 1950-tih godina liječnici su usavršili prvi fleksibilni endoskop (instrument za pregledavanje unutrašnjosti tijela bez upotrebe skalpela). Liječnici su razvili prvobitnu verziju ovog instrumenta- cijev i svijeću- u 18. stoljeću. Ponovo otkrivanje tradicionalnih liječenjaU početku 20. stoljeća je medicina odbijala sva stara biljna sredstva. Međutim, medicinska struka preispitala je taj pristup i tradicionalni lijekovi danas se ponekad kombiniraju s modernim postupcima. Jedna američka tvrtka čak je pokušala patentirati oblog od kurkume koji se u Indiji koristio za manje ozljede. Joseph ListerEngleski kirurg Joseph Lister (1827-1912) učio je o uzročnicima bolesti od Louisa Pasteura (1822-95). Godine 1865. Lister je shvatio da bi mogao spriječiti infekciju rane ubijanjem uzročnika u operacijskoj dvorani, pa je izumio antiseptičku kirurgiju. Njegova zamisao smanjila je smrtnost sljedećih operacija za dvije trećine. Vidi jošVanjske poveznice
1901. - 1909.
1901. Emil Adolf von Behring | 1902. Ronald Ross | 1903. Niels Ryberg Finsen | 1904. Ivan Petrovič Pavlov | 1905. Robert Koch | 1906. Camillo Golgi i Santiago Ramón y Cajal | 1907. Charles Louis Alphonse Laveran | 1908. Ilja Iljič Mečnikov i Paul Ehrlich | 1909. Emil Theodor Kocher 1910. - 1919.
1910. Albrecht Kossel | 1911. Allvar Gullstrand | 1912. Alexis Carrel | 1913. Charles Robert Richet | 1914. Robert Bárány | 1919. Jules Bordet 1920. - 1929.
1920. Schack August Steenberg Krogh | 1922. Archibald Vivian Hill i Otto Fritz Meyerhof | 1923. Frederick Grant Banting i John James Richard Macleod | 1924. Willem Einthoven | 1926. Johannes Andreas Grib Fibiger | 1927. Julius Wagner-Jauregg | 1928. Charles Jules Henri Nicolle | 1929. Christiaan Eijkman i Sir Frederick Gowland Hopkins 1930. - 1939.
1930. Karl Landsteiner | 1931. Otto Heinrich Warburg | 1932. Sir Charles Scott Sherrington i Edgar Douglas Adrian | 1933. Thomas Hunt Morgan | 1934. George Hoyt Whipple, George Richards Minot i William Parry Murphy | 1935. Hans Spemann | 1936. Sir Henry Hallett Dale i Otto Loewi | 1937. Albert Szent-Györgyi von Nagyrapolt | 1938. Corneille Jean François Heymans | 1939. Gerhard Domagk 1940. - 1949.
1943. Henrik Carl Peter Dam i Edward Adelbert Doisy | 1944. Joseph Erlanger i Herbert Spencer Gasser | 1945. Sir Alexander Fleming, Ernst Boris Chain i Sir Howard Walter Florey | 1946. Hermann Joseph Muller | 1947. Carl Ferdinand Cori, Gerty Theresa Cori (rođena Radnitz) i Bernardo Alberto Houssay | 1948. Paul Hermann Müller | 1949. Walter Rudolf Hess i Antonio Caetano De Abreu Freire Egas Moniz 1950. - 1959.
1950. Edward Calvin Kendall, Tadeus Reichstein i Philip Showalter Hench | 1951. Max Theiler | 1952. Selman Abraham Waksman | 1953. Hans Adolf Krebs i Fritz Albert Lipmann | 1954. John Franklin Enders, Thomas Huckle Weller i Frederick Chapman Robbins | 1955. Axel Hugo Theodor Theorell | 1956. André Frédéric Cournand i Werner Forßmann, Dickinson W. Richards | 1957. Daniel Bovet | 1958. George Wells Beadle, Edward Lawrie Tatum i Joshua Lederberg | 1959. Severo Ochoa i Arthur Kornberg 1960. - 1969.
1960. Sir Frank Macfarlane Burnet i Peter Brian Medawar | 1961. Georg von Békésy | 1962. Francis Harry Compton Crick, James Dewey Watson i Maurice Hugh Frederick Wilkins | 1963. Sir John Carew Eccles, Alan Lloyd Hodgkin i Andrew Fielding Huxley | 1964. Konrad Bloch i Feodor Lynen | 1965. François Jacob, André Lwoff i Jacques Monod | 1966. Peyton Rous i Charles Brenton Huggins | 1967. Ragnar Granit, Haldan Keffer Hartline i George Wald | 1968. Robert W. Holley, Har Gobind Khorana i Marshall W. Nirenberg | 1969. Max Delbrück, Alfred D. Hershey i Salvador E. Luria 1970. - 1979.
1970. Sir Bernard Katz, Ulf von Euler i Julius Axelrod | 1971. Earl W. Sutherland, Jr. | 1972. Gerald M. Edelman i Rodney R. Porter | 1973. Karl von Frisch, Konrad Lorenz i Nikolaas Tinbergen | 1974. Albert Claude, Christian de Duve i George E. Palade | 1975. David Baltimore, Renato Dulbecco i Howard Martin Temin | 1976. Baruch S. Blumberg i D. Carleton Gajdusek| 1977. Roger Guillemin, Andrew V. Schally i Rosalyn Yalow | 1978. Werner Arber, Daniel Nathans i Hamilton O. Smith | 1979. Allan M. Cormack i Godfrey N. Hounsfield 1980. - 1989.
1980. Baruj Benacerraf, Jean Dausset i George D. Snell | 1981. Roger W. Sperry, David H. Hubel i Torsten N. Wiesel | 1982. Sune K. Bergström, Bengt I. Samuelsson i John R. Vane | 1983. Barbara McClintock | 1984. Niels K. Jerne, Georges J. F. Köhler i César Milstein | 1985. Michael S. Brown i Joseph L. Goldstein | 1986. Stanley Cohen i Rita Levi-Montalcini | 1987. Susumu Tonegawa | 1988. Sir James W. Black, Gertrude B. Elion i George H. Hitchings | 1989. J. Michael Bishop i Harold E. Varmus 1990. - 1999.
1990. Joseph E. Murray i E. Donnall Thomas | 1991. Erwin Neher i Bert Sakmann | 1992. Edmond H. Fischer i Edwin G. Krebs | 1993. Richard J. Roberts i Phillip A. Sharp | 1994. Alfred G. Gilman i Martin Rodbell | 1995. Edward B. Lewis, Christiane Nüsslein-Volhard i Eric F. Wieschaus | 1996. Peter C. Doherty i Rolf M. Zinkernagel | 1997. Stanley B. Prusiner | 1998. Robert F. Furchgott, Louis J. Ignarro i Ferid Murad | 1999. Günter Blobel 2000. - 2008.
2000. Arvid Carlsson, Paul Greengard i Eric Kandel | 2001. Leland H. Hartwell, R. Timothy Hunt i Paul M. Nurse | 2002. Sydney Brenner, H. Robert Horvitz i John E. Sulston | 2003. Paul Lauterbur i Sir Peter Mansfield | 2004. Linda B. Buck i Richard Axel | 2005. Barry J. Marshall i Robin Warren | 2006. Andrew Fire i Craig Mello | 2007. Mario Capecchi, Sir Martin Evans i Oliver Smithies 2008. Harald zur Hausen, Françoise Barré-Sinoussi i Luc Montagnier
|
This article is from Wikipedia. All text is available under the terms of the GNU Free Documentation License.